Od obećanih plata do privatnih ruku: Da li “Nova Ljubija” ide putem Alumine – stečaj kao uvod u preuzimanje?

Odluka ministra energetike i rudarstva Republike Srpske Petar Đokić da izdvoji tri miliona KM za radnike „Nove Ljubije“, uz obećanja koja je štrajkačima dao Milorad Dodik, otvara šire pitanje da li se pred očima javnosti ponavlja model koji je već viđen u slučaju zvorničke industrije, prije svega kroz sudbinu kompanije Alumina Zvornik. Radnicima rudnika ponuđena je isplata šest zaostalih plata, mogućnost otpremnina, ali i nastavak radnog odnosa kroz buduću privatizaciju pod specifičnim uslovima angažovanja, što na prvi pogled djeluje kao kompromis između socijalne zaštite i ekonomskog restrukturiranja, ali istovremeno otvara prostor za sumnju da je riječ o uvodu u dublje promjene vlasničke strukture.

U slučaju „Nove Ljubije“, kao i ranije u industrijskim sistemima Republike Srpske, država se pojavljuje kao privremeni stabilizator – finansijskom pomoći i političkim obećanjima smiruje socijalni pritisak, dok se paralelno u pozadini nazire scenario koji vodi ka privatizaciji. Obećanja o isplati plata i zadržavanju radnika podsjećaju na ranije situacije kada su vlasti nastojale kupiti vrijeme, prije nego što bi uslijedili složeniji procesi poput restrukturiranja, stečaja ili prodaje imovine. Upravo tu paralelu mnogi vide sa slučajem fabrike „Birač“, iz koje je proistekla današnja „Alumina“, gdje je višegodišnji stečajni postupak otvoren još 2013. godine doveo do toga da najvrijedniji dio kompanije na kraju pređe u ruke privatnog kapitala .

Capital.ba - Informacija je capital

Razvoj događaja u Zvorniku pokazuje kako proces može izgledati u praksi. „Alumina“ je bila dio velikog industrijskog sistema, zapošljavala je hiljade radnika i predstavljala ključni ekonomski stub regije, ali je kroz stečaj matične firme „Birač“ postala predmet dugogodišnjih sudskih sporova i finansijskih potraživanja. Na kraju, kroz izvršne postupke i prodaju udjela, kompanija je prešla u vlasništvo privatne firme „Pavgord“, čime je faktički završena transformacija iz državnog u privatni sistem . Istovremeno, povjerioci su naplatili tek mali dio svojih potraživanja, što pokazuje da u ovakvim procesima najveći teret često snose radnici i javni sektor .

Ako se taj model preslika na „Novu Ljubiju“, vidljive su slične početne faze: finansijska kriza, nezadovoljstvo radnika, intervencija države kroz novčanu pomoć i politička obećanja, te paralelno pominjanje privatizacije kao mogućeg rješenja. Razlika je u tome što je „Alumina“ imala snažan izvozni potencijal i tržišnu održivost, što joj je omogućilo da nakon promjene vlasništva nastavi poslovanje i čak postane jedan od najvećih izvoznika u BiH , dok je sudbina rudnika poput „Nove Ljubije“ mnogo neizvjesnija jer zavisi od investitora, cijene rude i dugoročnih tržišnih kretanja.

Sličnost između ova dva slučaja ogleda se i u obrascu postupnog „razdvajanja“ – prvo se rješavaju akutni problemi kroz pomoć i obećanja, zatim se kroz pravne i ekonomske mehanizme izdvajaju vrijedni dijelovi sistema, a na kraju dolazi do promjene vlasništva. Razlika je u ishodu: dok je u Zvorniku privatizacija dovela do nastavka proizvodnje, ali uz potpuno drugačiju strukturu vlasništva i moći, u rudarskom sektoru takav proces često završava gašenjem dijela kapaciteta i smanjenjem broja zaposlenih.

U tom kontekstu, obećanja data radnicima „Nove Ljubije“ mogu se tumačiti na dva načina – kao iskrena namjera da se zaštite radnici i obezbijedi tranzicija bez socijalnih potresa, ali i kao prvi korak u procesu koji vodi ka privatizaciji pod uslovima koji neće nužno biti povoljni za sve zaposlene. Iskustvo „Alumine“ pokazuje da stečaj i privatizacija ne dolaze naglo, već kroz faze koje često počinju upravo ovakvim intervencijama države.

Zbog toga se ključno pitanje ne svodi na to da li će „Nova Ljubija“ biti privatizovana, već na koji način i pod kojim uslovima. Ako se ponovi model iz Zvornika, moguće je da će najvrijedniji dijelovi završiti u rukama privatnog investitora, dok će država i radnici snositi najveći dio tereta tranzicije. U suprotnom, bez ozbiljnih ulaganja i jasne strategije, postoji i treći scenario – produžavanje agonije kroz finansijske injekcije koje samo odlažu neizbježan rasplet između stečaja i prodaje.